Sedi deda na klupi u parku i jeca, suza suzu stiže.
Prolaznici primećuju da deda plače i osvrću se kada
ga mimoidju ali mu se niko ne obraća, ne pita i ne
nudi pomoć.
Ipak, naišao je jedan dobar čovek, seo je kraj dede,
dobronamerno mu spustio ruku na rame i umirujućim
glasom upitao dedu:
– Deda, zašto plačete? Mogu li vam pomoći?
– E moje dete, oženio sam se lepom i mladom devojkom,
kuva svakodnevno i to veoma ukusna jela, održava kuću a
kad dodje noć toliko me inspiriše da mi ne trebaju stimulansi,
udaram kao mladić.
– Pa, vi bi trebalo da sijate od sreće.
U čemu je problem kad toliko plačete?
– Zaboravio sam gde stanujem…šmrk!!!