Živeli baba i deda dugo u braku, dočekali duboku starost
ali, priroda čini svoje i baba nakon duge bolesti sklopi oči
i upokoji se.
Ožalošćen deda, ćuti udubljen u misli posle sahrane a
njegova deca zabrinuto šapuću kako da mu pomognu da se
navikne na samoću i da mu bar malo odagnaju misli o babi
na nešto što će ga zanimati.
Verovali su da su baba i deda živeli lepo i mirno, jer su se
dopunjavali i pazili jedno drugo.
Sede oni tako svi, skoro u tišini kad odjednom od lepog sunčanog
dana nevreme se spusti, grmi, seva, provala oblaka.
Izadje deda na terasu, podigne pogled ka nebu, okrene se deci, uzdahne
i tužno kaže:
– Eto, upravo je stigla…